Taketomi – life in the slow line

Na samom jugu japanske prefekture Okinawa smjestio se maleni, šarmantni koraljni otočić Taketomi. Iako se život na najjužnijim tropskim otocima razlikuje od tipične japanske svakodnevice, svejedno je i ovo Japan, ovdje su Japanci i njihova se kultura posvuda osjeti.

Pisala sam o različitosti Japana u odnosu na druge azijske zemlje. Njegova jedinstvenost, urednost, ugodni i ljupki ljudi, a ponajviše hrana, samo su neki od razloga zašto mu se rado vraćam. I suprug i Victoria i ja volimo često u Hong Kongu jesti po japanskim restoranima – sirovu ribu, sashimi/sushi, kao i  jednako fino njihovo meso, morske trave, alge, povrće, tofu… kojima njihova kuhinja obiluje.

Welcome to Taketomi

Na Taketomi smo stigli s obližnjeg, puno većeg otoka – Ishigakia, 15 min katamaranom. Najnaseljeniji dio otočića je na 10 minuta od luke odakle minibusevi besplatno voze u selo. Tamo smo iznajmili bicikle i krenuli u obilazak.

Priroda vodi glavnu riječ Yaeyamas arhipelaga, i nije pretjerano reći da otoci imaju najljepše pješčane plaže u ovom djelu Pacifika.

Naša prva stanica bila je Kondoi beach. More tirkizne, a pjesak puderasto bijele boje, kristalno čisto more prepuno šarenih ribica. Ova plaža nije prikladna za plivače jer je voda plitka. Čini se da je plićak dug kilometrima, a zapravo je samo do prvog koraljnog grebena.

Druga zanimljiva plaža je Kaiji, poznata kao Hoshisuna-no-Hama. U doslovnom prijevodu znači zvjezdana pješčana plaža, zbog  pijeska zvjezdastog oblika. Iz nekog misterioznog razloga, takav se pijesak akumulira samo na dvije plaže u Japanu. Našli smo tek nekoliko zvjezdica, kao da su ih sve pokupili turisti prije nas, koji su možda iz istog razloga došli na ovu plažu. A Victoria se jaaako trudila pronaći ih, jer sakupljanje je mukotrpan zadatak. Iako iste boje, zvjezdice zapravo nisu pijesak, već fosili 3 mm zvjezdastih školjki.

Seoska idila na otoku

Na svega 4km dugom otočiću budistički Shinto-shrine hramovi i mjesta klanjanja Bogu su posvuda. Ima ih tridesetak, a mi smo posjetili dva.

Zatim smo se vratili u selo na ručak pa nastavili razgledavati. U tipičnoj seoskoj kući ručali smo jako fini soba noodles (paštu od heljdinog brašna) s morskim plodovima i zelenim čajem, sjedeći na podu, za malo podignutim stolom, kako nalaže tradicija.

Selo je smješteno u centru otoka zbog zaštite od tajfuna i baš je “kawaii” (na japanskom znači jako slatko).  Većinu seoskih ulica čine prašnjavi pješčani putevi, dok je asfalt tek na okolnim cestama.

Kuće su građene u okinawskom tradicionalnom stilu, koji na Ishigakiu npr. potpuno izumire. Okućnice su ograđene slaganim kamenom (suhozidom), grmovi bugenvilija krase kamene ulaze, a hibiskusi su najčešće posađeni usred dvorišta. U prošlosti su se hibiskusi sadili pored vanjskog wc-a, ne zbog mirisa, kako sam najprije pomislila, već zbog svojeg mekanog i okruglog lišća koje je služilo kao zamjena za toaletni papir.

Krovovi crvene boje rađeni su od mješavine koralja, drva i terakote, a najčešće su ukrašeni sa SHISA, figurama (ružnim lavljim glavama) za koje Japanci vjeruju da donose sreću.

U nekim trenucima osjetiš kao da si u nekom drugom vremenu.  Suigyusha – bivoli podižu atmosferu otočića vukući za sobom na vozu 20-ak ljudi, a sve samo zbog autentičnijeg razgledavanja. Mi smo tu turu preskočili. Bicikla i hodanje bili su nam draži.

Najdugovječniji narod na svijetu

Taketomi otočić tek 320 ljudi naziva svojim domom, od kojih je većina 60+ godina. Život na Taketomiu je miran i tih, ljudi uzgajaju povrće i bave se ribolovom ili turizmom. Kao i svi žitelji Okinawa prefekture najdugovječniji su narod na svijetu. Nerijetko dožive 100 godina, dok je prosjek kod žena 87 godina.

Istraživanja su pokazala da tajna njihovog zdravlja leži isključivo u prehrani. Ona se sastoji od puno svježe ribe i morskih trava, i jedu 10 porcija voća i povrća dnevno. Također, svi se drže pravila da prestanu jesti kada su 80% siti. Kretanje i njegovanje socijalnog života doprinosi stanju njihovih zdravstvenih kartona, koji pokazuju da je čovjek od 70 godina na Taketomiju ekvivalent čovjeku od 50 godina na Zapadu.

Ritam života

U ljetnoj sezoni koja počinje u ožujku, a završava u prosincu, na Taketomi najčešće dolaze posjetitelji jednodnevnih tura. Zadnji brod za Ishigaki vozi u 18 sati i tada život naglo utihne. Uličice postanu puste, a gostoljubivi i nasmiješeni seljani prepušteni su jedni drugima, do novog dana i novih posjetitelja.

Arigatou gozaimasu i Sayonara, do nekog novog putovanja

 

Tijana Piljan Maretić

Putuj sa mnom

Mama, supruga, ambasadorica hrvatskih proizvoda za Aziju s adresom u Hong Kongu, praktikantica yoge, zaljubljenica u putovanja i mjesta na kojima još nikada nisam bila.

WordPress Ads